Boris Cvjetanović

Grad

2016  //   CIJENA:  140,00 kn

Ime i prezime*

e-mail*

Adresa dostave:*

Napomena

Molimo unesite slova sa slike.

Name*

e-mail*

Delivery address*

Note

Delivery terms

Book price does not include international shipping cost. 

Shipping cost will be determined by your location and it will be sent

to your email address together with the payment information.

Please confirm that you are not a script by
entering the letters from the image.

Instalacije, kanali, dovodne i odvodne mreže, gusto isprepleteni krvo­žilni sustav koji živi i pulsira ispod naših koraka, kao da hodamo gradskim epitelom. Ali, hodajući, uhvatimo se kako produžujemo i skraćujemo korak, izbjegavajući zagaziti na napukline u pločniku, na rubove njegovih zakrpa... Uopće nema kontinuiteta, kao flaster na flasteru, na sve strane curi i začepljuje se, svaki metar je dvaput operiran, svaki čas ‘krepava’ neka instalacija i začepljuje se neka kanalizacija, hodamo po neravninama, nema dva ista koraka.

Posve u skladu s gradom samim, prolazi i Boris, neprestano zastaj­kujući. Stječe se dojam da se zapravo i ne zna tko je tu glavni, što je bilo prvo, je li Boris zastao da zabilježi svoje zastajkivanje ili je Grad zastao da bi Boris imao što zabilježiti? Sve upućuje na posljednje. I ne samo to, ispada da se Grad napinje iz petnih žila i neprestano izmišlja najrazličitije moguće razloge ne bi li ga naveo na to da zastane. Kao da i nema drugog posla nego poslužiti mu takve slasne zalogaje. I nije riječ tek o trodimenzionalnim slikama, ne, iza svake od njih je vrijeme, iza svakog naslova otkriva se pripovijest. Proizlazi da Grad i ne čini ništa drugo, nego ispisuje nove i nove pripovijesti i na svoje oglasne ploče ističe nove naslove. (Boris Greiner)

Eventualna legenda ispod fotografije na strani 115.

“Činjenica jest da dijelimo ured. I firma nam se jednako zove. I naručitelji su obično isti. Ali posla uglavnom ima za jednoga.

Trebalo se odlučiti, ili po principu par-nepar dolaziti u ured i providnosti prepustiti hoće li u mojoj ili njegovoj smjeni zazvoniti telefon, ili pak dolaziti svakog dana, pa ako zaz­voni, podijeliti zadatke. Izabrali smo drugu varijantu.

Na neke detalje, međutim, nismo obraćali pažnju. Primjerice, tko će dignuti slušalicu ukoliko se oglasi zvono. Zanemarili smo činjenicu da će onaj tko se javi logično steći i bolji uvid u sadržaj narudžbe, pa slijedom toga i preuzeti inicijativu.

Treba spomenuti i činjenicu da ured nije baš sasvim legalan. Zato i nismo mogli zatražiti službenu liniju, a kako nam posao ovisi isključivo o telefonskom pozivu, pri izboru lokacije presudna je bila blizina telefonske govornice.

S vremenom sam primijetio kako kolega, inače posve nesklon takozvanim ritualima, odjednom svakog prijepodneva izlazi van popiti kavu. Jedino što se moglo iz toga zaključiti jest da dežura kraj telefona. Nije bilo druge, nego pridružiti mu se.

Zatim na red dolazi njegovo šetkanje i zamišljeno gledanje kroz prozor.

Treba spomenuti i činjenicu da je on viši od mene. I da, za razliku od mene, bez problema vidi preko onog zamućenog, donjeg dijela prozora.

Nije bilo druge, nego izgrepsti jedan dio tog mutnog premaza na staklu.

I da, u nedostatku konkretnog zadatka zamišljeno gledajući kroz prozor, baš kao i on, ipak prije njega uočim lagano podrhtavanje slušalice.”