Boris Cvjetanović
Priroda i grad
2018 // CIJENA: 140,00 kn
NARUČI ORDER“Priroda i grad” nastavak je Borisove knjige “Grad”, a kako je prva knjiga zamišljena kao neka vrsta otisnute fotografove bilježnice, tako i ova ima sličan izgled i sadržaj. Isti je dnevnički pristup i princip nastajanja fotografija koje knjiga sadržava ali i to kako je knjiga nastala. Njegova foto bilježnica nastaje spontano, a fotografije refleksom. Njegove fotografije nisu studije, nisu ni rezultat beskrajnih čekanja prave atmosfere, namještanja nekog posebnog kuta snimanja ili vrebanja dramatičnog događaja. Kod Borisa nema svega onoga na što su generacije fotografa bili ponosne, namećući sebi baš neke od tih zadataka, gdje bi svakom prigodom posebno bila isticana njihova dosljednost u sprovedbi istih. Kod njega prevladava uvijek slična širina kadra, slična udaljenost od onoga što snima, dok je kut snimanja uvijek u visini njegovoga oka, a po potrebi s blagim nagibom prema gore ili dolje, a atmosfera koja bi koloristički pripomogla slici može biti bilo koja, ali nikako neka tražena ili naročito čekana. Nema ovdje kod Borisa ni onog odlučujućeg trenutka za okidanje… ili ga ipak ima? Da, ima ga, samo taj trenutak nije onaj koji se događa u suodnosu motiva i prsta, nego puno ranije, u onoj sinapsi koja stvara sadržaj još u njegovom mozgu. Ovaj njegov klik u glavi nastaje puno prije onog Bressonovog odlučujućeg trenutka, koji uostalom, pokazalo se, nije ni bio jedinstveni trenutak već naknadni pametan izbor iz dva, tri ili više ionako dobrih snimaka nekog događaja. Zato je Borisov škljoc u glavi najbolji primjer kako aparat nije ništa drugo do produžetak fotografovog mozga ili još bolje rečeno njegovoga karaktera. Jer Boris ne pronalazi svoje fotografije tražilom aparata, nego to radi njegov karakter. (Goran Trbuljak)
Izabrani su prizori paradigmatski primjeri određenih kategorija (urbanih, socijalnih, elementarnih, apstraktnih) ili pak nosači poruka što pobuđuju čuvstva, izražavaju dojmove, predlažu zaključke, uvijek temeljno portretirajući ono što se nalazi iza fotografija. Ono što je prethodilo zabilježenom stanju. Čak bi ih se moglo usporediti sa zbirkom kratkih priča u kojima je ispričana tek posljednja rečenica, no ona je dovoljna, ona je uhvatila namotano klupko za komadić koji viri i povukla, a priča se sama izvrtila prema početku. Zbirka postfestumskih pripovijedaka istodobno je i autoportret odnosno portret iskustvom izgrađena autorskog svjetonazora koji nikada ne govori izravno o sebi. Koji ne postavlja definicije niti stajališta previše svjestan njihove banalnosti, koji ne određuje moralna načela razumijevajući sve pojedinačne ili kolektivne slabosti. Taj je svjetonazor ipak u svakom detalju prisutan, on je, također, i iskorišten, on je djelatan i ima jasan cilj. Taj je cilj istodobno neuhvatljiv poput tek uzletjelog vrapca s francuski pravilno oblikovane krošnje, on je u trenutku jer reprezentira ili preporuča otvorenu, ludičku razdraganost scenom koje časak kasnije neće više biti, jer časak kasnije taj biciklist neće više nastavljati liniju brončanih skulptura u labirintu parka ispred palače. Cilj je u prisutnosti, jer tu smo gdje jesmo, zajedno s krošnjama uličnog drveća u prozorskom se staklu napuštenog lokala zrcali i pločnik po kojem hodamo. I konačno, cilj je u primjećivanju i prihvaćanju isprepletenosti svega i svačega, zaboravljanju početnih pretpostavci jer su se priroda i grad odavno pomirili, stablo topole prilagođava boju svog debla boji izlokane fasade, oni postaju jedna instalacija i spremno poziraju. (Boris Greiner)
