Markita Franulić
Muzej kao umjetnost
2014 // CIJENA: 150,00 kn
NARUČI ORDERMuzeji su mjesta prikupljanja materijalnih i duhovnih ostataka prošlosti; bilježenja suvremenih fenomena; istraživanja, prezentacije i komunikacije predmeta, činjenica, ideja; pričanja priča... Muzeji su i poligon kreativnog rada za sve one koji u njima rade ili s njima surađuju: kustosa u formiranju zbirki te interpretaciji i izlaganju muzejske građe, koncipiranju stalnog postava, izložbi..., potom arhitekata prilikom projektiranja muzeja i izložbenih postava, muzejskih pedagoga u osmišljavanju edukativnih programa, dizajnera, stručnjaka za oblikovanje svjetla, autora multimedije...
Posljednjih desetljeća muzejom kao institucijom koriste se umjetnici u smislu poticaja i mjesta za realizaciju projekata vezanih za sam muzej, često na poziv iz ustanove. Neki su od poznatih primjera segmenti stalnog postava bečkog Muzeja primijenjene umjetnosti koje su radili, primjerice, Donald Judd i Barbara Bloom, potom projekti koje je u British Museumu vodio James Putnam, a u kojima su umjetnici u svoje radove inkroporirali muzeološke prakse i istraživali ih.
Od domaćih primjera izdvaja se dugogodišnji rad Gorana Trbuljaka u vezi s propitivanjem uloge muzeja i galerija u sustavu umjetničkih vrijednosti, te projekt Muzeja za umjetnost i obrt s izložbama Dalibora Martinisa, Željka Badurine i Slavena Tolja, gdje muzejska ustanova, odnosno stalni postav, nije samo prostor izložbe nego i njen predmet.
Uspostavljanje dijaloga između fotografa i muzeja te drugačiji pristup percipiranju i predstavljanju muzeja bili supoticaj za projekt u kojemu fotografi ne dokumentiraju muzejsku građu i događanja, nego u skladu sa svojim poetikama interpretiraju muzeje u mediju fotografije. Spoj je to i dvaju mojih profesionalnih interesa i iskustava: dugogodišnja rada vezana za muzeje te zanimanja za fotografiju. Realizacija je zamišljena ponajprije u obliku knjige, ali i kao potencijalna izložba fotografija, te online prezentacija s mogućnošću širenja u geografskom smislu te u izboru fotografa i muzeja.
U ovoj knjizi muzej je subjekt umjetničke interpretacije trojice fotografa: Rina Efendića (1961.), Marka Ercegovića (1975.) i Borisa Cvjetanovića (1953.). Iako poripadaju različitim generacijama, povezuje ih sličan senzibilitet i sklonost tzv. tihoj fotografiji, onoj koja izbjegava trikove tehnike i kadra, grandiozne teme i napadno posredovanje između stvarnosti i slike, a upravo je takav pristup nenametljiva ali prisutna autsajdera bio onaj kojim sa se vodila u koncipiranju projekta. Sve ostalo, od izbora muzeja do njegove interpretacije, bilo je isključivo pitanje autorskog pristupa umjetnika. (Markita Franulić)
Rino Efendić se ušuljao u dvorište arheologije, luta između potencijalnih eksponata. Njegova šetnja travom obraslim, hrpimice odloženim, kamenim elementima posve nalikuje prolasku izvorištem, lokacijama gdje su ti komadi dugo čekali da ih se prepozna kao vrijedne. Postolja što su na sebi nosila dorske, jonske i ine stupove, isklesani reljefi bestijarija, bogovi, ljudi i njihove riječi, u dvorišnoj se čekaonici doimaju posve smirenim i stopljenim s okolinom.
Marko Ercegović vraća se pred palaču Umjetničke galerije Dubrovnik, koju pamti iz djetinjstva. Stoji pod njezinim visokim zidinama, hoda svečanim dvoranama, zalazi u skrivene prolaze, zatiče kustosice pri poslu, pronalazi čak i ravnatelja u njegovu uredu usred provođenja njegove kreativne zamisli.
Boris Cvjetanović pak ne snima ništa od postava Tehničkog muzeja, nego izabire njegove naoko nevažne tehnikalije. Prikazuje proces u nastanku, nekoliko etapa prije spremnosti za pokazivanje. Fotografira radnike i njihove zadatke, rješavanje kojih prethodi paljenju reflektora. Izolira apsurdne fragmente zaostale iz prošlih razdoblja ili detalje depoa s prekrivenom muzejskom građom, te ih promovira i predlaže za prezentacijsku uporabu. (Boris Greiner)
