Daniil Harms
PUCANJ ISPRED
2014. // CIJENA: 23 €
NARUČI ORDER44 poezije Daniila Harmsa
44 grafike Danijela Žeželja
Izbor, prijevod i komentar poezija: Anica Vlašić-Anić
29.5 x 21 cm, tvrdi uvez, 160 strana, dvobojni tisak (crno i crveno), 44 ilustracije
Daniil Ivanovič Harms, pseudonim je Daniila Ivanoviča Juvačova (Дaниил Ивaнoвич Ювaчёв, Sankt-Peterburg, 30. prosinca 1905. – Lenjingrad, 2. veljače 1942.) – univerzalnog klasika ruske književne avangarde 30-ih god. 20. st.: pjesnika (Poezija 1933-1939), proznog pisca minijaturnih parodističkih groteski s crnim humorom Slučajevi (Slučai, 1933-1939) i groteske Starica (1939), autora apsurdne jednočinke Elizaveta Bam (1928) – i vrhunske dječje poezije. Rođen je u obitelji bivšega revolucionara i robijaša na otoku Sahalinu Ivana Juvačeva. Nakon završene njemačke Peterschule, 1924. g. upisuje Lenjingradski elektrotehnikum, no uskoro ga je prisiljen napustiti. Od rane mladosti do 2. pol. 20-ih god. fasciniran je poetikom ruskog “zauma” Hljebnikova i Kručoniha. U tom razdoblju nastupa s “Ordenom Zaumnika DSO” na čelu s A. Tufanovim, a od 1926. g., kada postaje članom Sveruskog Saveza pisaca, organizira umjetničke grupe “Radiks” i “Levyj flang” (Lijeva zastava). Prve stihove objavljuje već 1925. g., kada postaje članom literarno-filozofske grupe “ČINARI”, u kojoj kao “Činar’ autoritet besmislice” aktivno djeluje do 1927. g. s još četvoricom umjetnika (Leonidom S. Lipavskim, Aleksandrom I. Vvedenskim, Jakovom S. Druskinom i N. M. Olejnikovim). Od 1928. g. objavljuje dječju poeziju u dječjim časopisima EŽ i ČIŽK. Od 1928. do 1930. g. nastupa na literarnim koncertima posljednje ruske avangardne skupine “OBERIU” (Ob’’edinenie real’nogo iskusstva / Udruga realne umjetnosti) čiji je suosnivač zajedno s Konstantinom Vaginovim, Nikolajem Zabolockim, Igorom Bahterevim, Aleksandrom Vvedenskim, Borisom Levinom, Sergejem Cimbalom itd. Pod optužbom antisovjetske djelatnosti, u prosincu 1931. g. uhapšen je s ostalim OBERIUTIMA 21 ožujka 1932. g. na tri godine logorske kazne koja je 23. svibnja 1932. g. zamijenjena jednogodišnjim progonstvom u Kursk, gdje se već nalazio A. Vvedenskij. Tijekom okupacije Lenjingrada 1941. g. uhićen je pod optužbom za defetizam i osuđen na kaznu zatvora, gdje je i umro u zatvorskoj bolnici 2. veljače 1942. g. u 37-oj godini života.
Susret s Harmsovim tekstovima »plodonosan je dodir čitalačkog iskustva s osebujnom kvalitetom književnog stvaranja u ozračju “poetike apsurda” (Flaker, 1984). U procesu “iščitavanja značenja” (Peleš, 1982) njegov tekst pokreće intertekstualne dimenzije oberiutske “bitke sa smislovima”. Čitanje, pomaknuto na zahtjevnu razinu postupka (čitanja) kao umjetnosti (Šklovski, 1986), pronosi u sebi tradiciju prepoznavanja “novog klasika” ruske i evropske književnosti, ali se prvenstveno odvija kao dinamična “polifonija” (Bahtin 1967) oberiutskog “pokazivanja svjeta”.«
(Vlašić-Anić, A. Harms i dadaizam, Zagreb, 1997)
Harmsovi tekstovi pulsiraju osobnošću i jedinstvenom svježinom i energijom zbog koje i samog pisca doživljavamo kao da je glavni lik vlastitih literarnih besmislica ‒ osim što nikada nije napisao ništa besmisleno. U vremenu i prostoru u kojima je stvarao za besmislice nije imao ni vremena, ni prostora.
Revolucija transformirana u totalitarizam proganja Harmsa od 30-tih godina XX. stoljeća ‒ sustavno i neumorno do smrti. Harmsovo pisanje ideološki je negativno određeno i utoliko se njegov politički grijeh činio neoprostivim, a staljinistički progon ‒ logično ‘opravdanim’. Ideološka norma samo je površina ispod koje melje neumoljiva mašina svakog sistema. Diktatura instinktivno prepoznaje slobodnog čovjeka kao jedinoga dostojnog neprijatelja kojemu treba slomiti kosti ili srce. Harms je imao sreću i nesreću da je svoju slobodu osvajao i potvrđivao kroz pisanje i objavljivanje ‒ i utoliko je njegov grijeh bio javan, a kazna neizbježna. Kao čovjek kojemu je pisanje bilo hrana i voda, izbora nije imao. »Sve se može napisati zelenom olovkom« ‒ i to »sve« za njega znači i obuhvaća doslovce sve, od šalice čaja do sibirske pustinje i svemirske oluje. Umro je u zatvorskoj bolnici, navodno od gladi. Oduzeli su mu zelenu olovku.
Ostaje povjerovati riječima njegovog kolege i suborca Bulgakova: »rukopisi ne gore«. Gore, kroz nas i ‒ nama usprkos.
Danijel Žeželj
