Boris Greiner
Spisi
2016 // CIJENA: 90,00 kn
NARUČI ORDER* Uvod se u principu piše na kraju, nakon što je sadržaj dovršen. To možda i zvuči pomalo proturječno, no zapravo i nije, uvod, naime, mora znati o čemu će se raditi, pa onda odlučiti što je bitno reći prije samog početka.
Uvod u “Osvojena područja - volumen 4” unekoliko je trebao odstupiti od protokola. Temeljna je razlika bila njegova hibridna forma, u pitanju je, naime, kompilacija između dnevničkog zapisa i epistolarna teksta. Druga je razlika neuobičajena dužina, iz tog je razloga uvod i trebao biti tiskan na nešto tanjem papiru - da ne zauzima previše prostora s obzirom na sadržaj. I treća je razlika, dakako, vrijeme njegova pisanja: ono je započelo odmah na početku 2016. godine i trajalo tijekom prve polovine perioda što ga Volumen 4 nastoji predstaviti.
(U drugoj se polovini godine uvod trebao neosjetno preodjenuti u zaključak.)
U svojoj je inicijalnoj zamisli cilj uvoda bio približiti pojedine, možda i manje vidljive značajke prostora kojim se Volumen 4 bavi, a to je suvremena likovna scena, kao i podastrijeti specifičnosti što su dovele do autorova kuta gledanja. Pa čak i ako je te specifičnosti na prvi pogled teško moguće povezati s područjem suvremene umjetnosti, čitatelje se s toga mjesta kanilo uvjeriti da takve poveznice ipak postoje, da su skretanja nužna kako bi se što preciznije označila putanja, te da neka dvaput promisle prije nego što poneki dio uvoda proglase nereferentnim.
Postavljajući kao jedan od svojih zadataka i približavanje autorovoj perspektivi, odnosno njegovu svjetonazorskom profilu, uvod se kanio koristiti arhivom njegovih pisama iz prošlosti. Pisanje pisama, naime, njegova je trajna opsesija. I to do te mjere, da se čak čini kako se želi približiti broju od 98 234 pisma, što ih je Charles Lutwidge Dodgson alias Lewis Carrol u životu otposlao.
U smislu poveznice između svjetskog rekordera (kojem je taj uvod trebao biti posvećen) i fenomena vremena što uokviruje sadržaj “Osvojenih područja - volumen 4 “, trebali su poslužiti i ovi Carrolovi stihovi u prijevodu Ivana Lalića:
to bje u pržisat i otke tajke svrdlukahu sve žirom u sjenjavi,
a kukusne su bile saradajke i hrikali su damuzi jenjavi
“Pozicija pismopisca i pozicija pripovjedača u knjizi su za mene radikalno različite. Pismopisac se obraća svom adresatu i tekst je uvijek kodiran tako da adresat dobiva za njega dovoljan minimum informacija, pripovjedač u knjizi pak mora imati razumijevanja za mnogo adresata, za brojne osobe od kojih mnoge neće imati razumijevanja za pismopiščev konspirativni diskurs. Pripovjedač može preuzeti personu pismopisca, ali velikodušnog pismopisca koji je uzeo u obzir mogućnost da je adresat zaboravio njegovo ime, mjesto gdje živi i odakle se poznaju. Najjednostavniji način da pismopisac zadrži svoj integritet, a adresati ne izgube razum, jest da se uvede i lik Urednika koji će im pomoći u čitanju teksta, mjesta, ljudi i ponašanja.”
(Urednik, lik iz knjige)
“Čitajući ovo što si poslao, sijevnula mi je slika malog kazališta, s gledalištem ne većim od tridesetak mjesta. Jednostavna scena, jedan stol i stolica, boca pića na stolu, čaša. Publika s ulaznicom dobiva i čašu vina, predstava ovdje nije okvir, predstava je stanje. Ne možeš doći na vrijeme i ne možeš zakasniti, početak je onda kad upadneš u proces, kraj također sam biraš, sami luksuzi na pladnju… U nekom času na scenu izlazi Autor i nadovezuje se na neizrečeno (Autor si ti. Ili oni, koji su ništa manje ti od tebe.), in medias res ulazi u dugu, vijugavu didaskaliju. Ne znamo gdje je bio, potpuno je nepoznato njegovo odredište. Cijelo kazalište se treba odvijati između zagrada. Drama je u tišini (tu nam tvoja nehotična ozbiljnost može značajno pomoći). Poticanjem gledatelja da po volji ulazi i napušta kazalište (kupljena ulaznica vrijedi 24 sata), oslobađamo potencijale promatrača. Autor se, naravno, pojavljuje hirovito, nekad ga nema i po nekoliko dana. Svjetlo na sceni se nikad ne gasi, boca je uvijek napola puna.” (Manband, lik iz knjige)
