Boris Cvjetanović

Novo nebo

2003.  //   CIJENA:  80 kn

Ime i prezime*

e-mail*

Adresa dostave:*

Napomena

Molimo unesite slova sa slike.

Name*

e-mail*

Delivery address*

Note

Delivery terms

Book price does not include international shipping cost. 

Shipping cost will be determined by your location and it will be sent

to your email address together with the payment information.

Please confirm that you are not a script by
entering the letters from the image.

Boris Cvjetanović (1953.) fotograf je kojeg šira publika zna već desetak godina po crno-bijelim

fotografijama objavljivanim u raznim novinama za kulturu, po nizu izložaba na kojima je

sudjelovao te, naposlijetku, po vlastitoj fotomonografiji Prizori bez značaja (1996.). Uži krug kojem

pripada zna ga kao odličnog fotografa koji rado pomaže umjetnicima kad trebaju dobro prezentirati

svoje radove.

Na početku karijere njegova fotografija bila je socijalno angažirana, te ima nekoliko ciklusa s

temama koje su naznačene u samom naslovu Bolnica, Sandžak, Labin, Radnici, te jedan od poznatijih, Mesnička 6. U seriji fotografija Mesnička 6 prikazan je grupni portret maloumne obitelji, ostarjelih roditelja i njihova odraslog sina, u njezinu podrumskom stanu. U sjećanju su nam, između ostalog, novine kojima je bio "tapeciran" zid stana, vizualno nevjerojatno zanimljiva sitnica u neredu i kaosu ostalog ambijenta za koju nismo sigurni je Ii funkcionalni detalj što Ijude štiti od vlage ili dekorativni, umjesto slike na zidu.

Same fotografije koje proizvodi komponirane su vrlo precizno, omeđene crnim rubom koji

garantira da se s fotografskim izrezom nije dogodilo ništa naknadno, u povećanju s negativa, nego je sve bilo komponirano dok je snimano. I takva odluka govori o svijesti suvremenog fotografa da jensredstvo koje koristi krajnje opasno i podložno manipulacijama i zloupotrebama, te, isto take, o želji da u svom fotografskom poslu bude krajnje etičan.

Socijalni angažman i odgovornost prema onome što fotografira za Borisa ne prestaju odabirom

motiva i objavljivanjem gotove fotografije; oni se nastavljaju brigom o anima koje je fotografirao.U svojoj savjesnosti i nelagodi da bi i nehotično mogao biti onaj koji eksploatira nesvjesne Ijude, često je pretjerano brižan. Poznata je anegdota o jednom njegovom retardiranom modelu, kojega je pozvao na otvaranje svoje samostalne izložbe da bi, nakon koktela, sa “štićenikom" proveo ostatak večeri brinući se o njegovim najintimnijim potrebama.

Borisova osjetljivost na neprilagođene, odbačene i one fizički i psihički hendikepirane, te afinitet

da se takvim temama bavi, ne proizlazi is potrebe za šokom i jeftinim senzacionalizmom. Možda

je njegova osjetljivost veća i zato što se sam, kao većina umjetnika, povremeno osjeća neprila-

gođeno.

Iako većina fotografa danas koristi tzv. jednooke zrcalne kamere, u Cvjetanovićevom slučaju

moglo bi se reći da one postaju sredstvom koje je najbliže njegovoj percepciji svijeta. Naime,

Boris svijet bolje vidi jednim okom. A to oko vidi oštrije, plemenitije, nježnije, osjećajnije,

plastičnije, svjesnije nego što mnogi drugi mogu vidjeti sa svoja dva oka. Možda je njegova koncentracija zbog toga veća, izoštrenost na situaciju i događaj preciznija i neobičnija.

Ciklus Prizori bez značaja relativno je novo poglavlje u njegovom opusu. S tom kolekcijom

fotografija on ne mijenja svoj angažman prema fotografijama, već samo sadržaj onoga što

fotografira. Ovdje više neće biti Ijudi, samo neobični predmeti. Predmeti sami po sebi neće biti

toliko neobični koliko potreba fotografova da baš njih fotografira. Način na koji su snimani, cen-

tralno postavljeni u kadar, ogledalo s Iusterom, kaput u izlogu, keramička peć, krevet, itd., te

jednostavno osvijetljeni prirodnim dnevnim svjetlom, govori o želji da se postupa najjednostavnije. S istom koncentracijom kojom precizno snima svoje motive, on tonski obrađuje svoje fotopapire.

Na tim fotografijama ne događa se ništa posebno, one su bez drame kakvu smo znali vidjeti na

ranijim Cvjetanovićevim slikama. Pa ipak, na tim slikama događa se neka tiha, prikrivena drama.Valjda je to drama predmeta što zraće životima onih kojima pripadaju, ili su s njima povezani, a kojih namjerno nema u slici. Nakon serije fotografija s Ijudima u kojima je život poprimao svoje najteže oblike, ove fotografije, same s predmetima, ne djeluju umirujuće jer nam i one kod pažljivijeg gledanja ostavljaju dojam tuge, melankolije i straha.

Ove, mogli bismo ih nazvati "ready made instalacije", koje Boris snima u svojoj intimnoj okolini,

bit će vrlo bliske mnogim umjetnicima njegove generacije pa bi mnogi rado izravno potpisali nje-

gove fotografije kao reprodukcije svojih još neostvarenih instalacija.

Novi ciklus koi još nije završen, i u kojem su nastale već mnoge fotografije, nose jednostavan

naziv Fofografirano.

Čovjek svoje prezime ne bira. Ono nam je dano nasljeđem i nekad davno možda je imalo veze s izgledom ili zanimanjem. Ili nečim čemu se čovjek strasno posvetio i s čime ga je onda okolina

mogla identificirati. Sada, kad muislim o Borisu, i kad bi sve počinjalo ispočetka s njime, dobio bi, siguran sam, ime - Boris Fotograf.

                                                                                                                   Goran Trbuljak, 2001.